Majo, srećna ti nova godina...

Želio bih da podsjetim
upravu,
da u piću ima vode
i da djevojka koja je zadužena za šešire
ima sifilis
i da je orkestar
sastavljen od bivših SS-čudovišta.
Pa ipak
pošto je ovo
Novogodišnja noć
a ja imam rak na ustima,
staviću kapu od papira
na svoj potres mozga
i zaigrati.

(s poštovanjem i ljubavlju... tvoj Leonard Cohen)

Riječ

Ideš naprijed. Dobro naprijed ili nazad. Unaprijed, unazad. Unazad, unaprijed. Jebem li ga, miruješ - savršeno kretanje. Bilo kako bilo ne bojiš se. Nema straha. U afričkim zemljama u kojima nikada ne pada snijeg ne postoji pojam, ne postoji riječ za snijeg.

Carski rez

Svako jutro ja te čekam u pet
da naiđeš, da me pokupiš
i da zajedno stignemo u šest

Hladne su ruke jutrom u pet
nikog nema, smrtovnice ćute
samo ptice sa prozora mrze svijet

Te noći je došao na njena vrata
iznutra se čuo glasan smijeh
već dugo on ne zna šta to znači
već dugo on ne zna da nije njen

Još uvijek na zidu jasno piše
da izdaje nema dok ima nas
i katanci se na kapiji žute
i cvijeće se zalijeva desnom rukom

Visoko gore Bog priprema dozu
ubrizgava narkozu u noć
27 svijeća na torti se topi
mrtve su želje, prošlo je sve

Te noći je porađao njeno srce
teško i dugo, na carski rez
na trećoj stanici nije bilo nikog
te noći je padao crveni snijeg.

Labavi stisak ruke

1000 dana gledanja u prazno
S brda se kiša spušta u grad
1000 dana gledanja u prazno
mislim na daleko, mada svrhe nema

1000 dana gledanja u prazno
Za poteze kratke kao san
Kroz 1000 dana gledanja u prazno
U šarenoj sobi više mjesta nema

Slaba i blijeda
Ali ipak je tu
Nisam više sam

Vesna Afgan

Tata studira u dalekom gradu
Njena je soba u drugom stanju
Ljubavi nema, ona umrijeće od tuge
Crne se ruke crne u mraku.

Vesna, Vesna!

Vesna svoju kosu češlja u crno
Dugo puši kafu i pije cigaru
Vesna obožava Junkie Maju
Ako Vesna umre, mi staćemo sa radom!

Vesna, Vesna!

Manifest

1. Prezir prema umjetničkim djelima do sada stvorenim. Pri tom ne naglašava se prezir već odbacivanje – ne pominju se kao da nikad nisu postojala.
2. Skrivena mizantropija putem koje se ljudi upoznavaju i In Continuo uništavaju.
3. Odricanje od svih tekovina moderne civilizacije.
4. Ignorisanje „velikih“ ljudi istaknutih radi originalnosti svojih ideja.
5. Ne grupisati se, već mrziti i ponižavati one koji stvaraju slično.
6. Ne pripadati umjetničkim pravcima.
7. Ne pokazivati emocije, sem u cilju varanja ljudi.
8. Stalno izazivati promjene.
9. Prezirati one koji se stalno mjenjaju.
10. Ne vjerovati u humanost.
11. Imati svoj stav, ali se ponašati ambivalentno.
12. Ne biti kontradiktoran.
13. Nikad ne iznositi svoju ličnu filozofiju.
14. Ne biti umjetnik.
15. Praviti se da ovaj Manifest ne postoji.

Stalker

Crvene čaše, žute čaše
na noćnom ormariću ostaci dana
i klizavo je pod nogama
i mutno je pred očima.

Ona ima masku na licu
al’ po očima joj razaznajem osmjeh.
Otvara prozor, ulazi jutro
odmotava se u stomaku klupko

Tu u sjeni starog ormara
mučim se, znojim, crkavam dugo
podižem pogled, vidim ga jasno
Hrist razapet na neonskoj reklami.

Odlaze neki dani, neke noći...

Pričate o zamjenama vi...

Za sve postoji vještačka, bijedna zamjena. Stvara se u grčevima i ako već nisi stradao od grčeva, propadaš od bezutješnosti zamjene.

Kad je Maja sama u sobi...

Zaboravi sve. Otvara prozore. Isprazni sobu. Vjetar je produvava skroz. Vidi samo prazninu, traži po svim uglovima i ne nalazi sebe.

Not enough

So summer is gone,
Leaving no epitaph.
It's still warm in the sun,
Only that's not enough.

All that true could have come,
Like a five-fingered fluff,
Folded into my palm,
Only that's not enough.

No evil was slighted
In the good aftermath,
World was festively lighted,
Only that's not enough.

Life forever was tucking,
Caring, making me laugh.
I was really lucky,
Only that's not enough.

No leaves ever seared,
No limbs broken rough.
Day, like glass, washed all clear,
Only that's not enough.

Neka bude

Neka se ostvari sve što je planirano.
Neka povjeruju.
I neka se nasmiju svojim strastima.
Jer, to što nazivaju strašću nije neka emocionalna energija,
već samo trenje između njihovih duša i spoljnog svijeta.
Najvažnije, neka vjeruju u sebe,
neka se osjećaju bespomoćno kao djeca,
jer, slabost je velika stvar, a snaga je ništa.
Kada se čovjek rodi, on je slab i lomljiv,
kada umire, jak je i bezosjećajan.
Kada drvo raste, nježno je i savitljivo,
ali kada je suvo i tvrdo, umire.
Tvrdost i snaga su saputnici smrti.
Savitljivost i slabost su izraz svježine postojanja.
Jer, nešto što je očvrslo, nikada neće pobijediti.

U pravu si...

YOU KNOW YOU'RE RIGHT

I will never bother you
I will never promise to
I will never follow you
I will never bother you

Never speak a word again
I will crawl away for good

I will move away from here
You wont be afraid of fear
No thought was put in to this
I always knew it would come to this

Things have never been so swell
I have never failed to feel
Pain

You Know your Right

I'm so warm and calm inside
I no longer have to hide
Let’s talk about someone else
Steaming soup against her mouth
Nothing really bothers her
She just wants to love herself

I will move away from here
You wont be afraid of fear
No thought was put into this
I always knew to come like this

Things have never been so swell
I have never failed to feel
Pain

You know Your Right

Pain

Dive

Opet mi predstoje oni veliki napori.
Potrebno je prosto zaroniti i tonuti brze od onog sto tone pred tobom.

Franz Kafka. Nesanica (2)

Prije nego što ću zaspati.
Izgleda tako strašno biti neženja, kao star čovjek uz tegobno čuvanje dostojanstva moliti za prijem kad zaželiš da veče provedeš među ljudima, jelo u jednoj ruci nositi kući, nikoga ne moći očekivati mirno, pouzdano i lijeno, samo sa naporom ili ljutnjom biti kadar da nekom nešto pokloniš, pred kućnom kapijom se opraštati, nikada ne moći sa svojom ženom hitati uza stepenice, biti bolestan i utjehu primati samo od pogleda što se pruža sa tvog prozora ukoliko si sposoban da se pridigneš, u sobi imati samo pobočna vrata što vode u tuđe stanove.
Sve je to istina, samo što čovjek pri tom čini grešku da buduće patnje toliko razastre pred sobom da je pogled prinuđen da se vine daleko pred njih i ne vraća se više, dok ćeš u stvarnosti, i danas i kasnije, sam stajati tu, s tijelom i stvarnom glavom, pa dakle i čelom da bi lupao šakom o njega.

Niz stepenice

Propali dogovori – laž i stid
Polomljene lampe – svjetlo svijeta
Lokalni likovi izvlače lokalni maksimum
Vijest u novinama: smrt u kadi

bol i Bol.

Patnja. Stvarna je.
Mogu je nazvati nesporazum, ali ne mogu se pretvarati da ne postoji. Patnja je uslov pod kojim živimo. A kada naiđe, onda to znate. Znate je kao istinu. Razumije se, ispravno je liječiti bolesti, spriječiti glad i nepravdu, kao što to čini društveni organizam. Ali nijedno društvo ne može da izmjeni prirodu postojanja. Ne možemo spriječiti patnju. Ovaj ili onaj bol, da, ali ne Bol.
Društvo može jedino da ublaži društvenu patnju, suvišnu patnju. Ostalo, međutim, ostaje. Korjen, stvarnost.
Svi ćemo mi ovdje upoznati tugu; ako budemo poživjeli pedeset godina, znaćemo za bol pedeset godina. A na kraju ćemo umrijeti. To je uslov pod kojim smo rođeni. Bojim se života! Postoje trenuci kada sam... kada sam veoma prestrašen.
Svaka sreća izgleda tada ništavna. Pa ipak, pitam se nije li sve to nesporazum... to posezanje za srećom, taj strah od bola... Ako bi, umjesto da ga se boji i da bježi od njega, čovjek mogao... da prodre kroz bol, da se obre s one strane bola...
Postoji nešto sa one strane. To je biće koje pati, a ima jedno mjesto gdje biće... prestaje.
Ne znam kako to da izrazim. Ali smatram da stvarnost... istina koju prepoznajem u patnji, premda ne i u utjehi i sreći... da stvarnost bola nije bol.
Ako možeš prodrijeti kroz njega... Ako ga možeš skroz izdržati...

NJTT parafraziranje

"... zato vas molim, cijenjeni druže upravniče, da me premjestite iz zatvorske ludnice, jer ovdje ima jedan Pera Smrad koji hoće da me kara. Ako se to desi, ne znam kako da kažem mami da sam ostao u drugom stanju..."

Histericna trudnoca i histericni abortus. (New)

Retitled "Laz i stid".
Noizzz!
Uzivajte...

download

Franz Kafka. Nesanica (1)

Ne mogu da spavam. Samo snovi ali ne i spavanje. Danas sam u snu izumio novo saobraćajno sredstvo za jedan strm park. Treba uzeti granu koja ne mora biti jako debela, oprijeti se o nju drzeći je koso prema zemlji, jedan kraj zadržati u ruci, sjesti na nju sto je moguce lakše, kao na žensko sedlo, i cijela grana će onda, razumije se, poletjeti niz obronak, a pošto sjediš na njoj, povešće te sa sobom tako da ćeš se ugodno ljuljati pri najbržoj vožnji na elastičnom drvetu. Zatim se može naći i neka mogućnost da se ta grana upotrijebi i za vožnju uzbrdo. Ako ostavimo po strani jednostavnost cjelog tog uređaja, glavno preimućstvo njegovo je u tome što grana – tanka i pokretljiva kakva je, jer može biti spuštena i dignuta već prema potrebi – može svuda proći, čak i onuda gdje bi sam čovjek teško prošao.

Kako su Maja članovi u kontaktu? ... 1 sms (Dadan)

Često ljubav tako prelazi, neosjetno preko večeri... hladan pogled iznad ramena.... i opreznost do novog susreta.... ne trudi se da budeš jedini... mrtva lica vladaju i tu nema mjesta za tebe... a kad suze igraju, razlozi se povlače... pred iskušenjem da se zaboravi... i da borba nikad ne ugasi proljeće u tvom srcu... i da uspiješ....

Sanjaj danima...

Sanjao je da je sa njom u postelji, da su njene ruke obavijene oko njega, da joj je tijelo spram njegovog tijela... ali koja je soba, koja je to soba u kojoj se nalaze? Gdje su to oni? Na mjesecu su zajedno, hladno je, koračaju skupa. Ravno je, na mjesecu, prekriveno posvuda plavobijelim snijegom, iako je snježni pokrov bio tanak i lako se mogao nogom razgrnuti da bi se pod njim ukazalo blistavo, bijelo tlo. Bila je to smrt, mrtvo mjesto.

Biti cjelina znači biti dio. Pravo putovanje je povratak.

Došli smo jedno drugom, sa velike udaljenosti. Uvijek smo to činili. Sa velike udaljenosti. Preko godina. Preko bezdana slučaja. Samo stoga što nam sve dolazi sa tolike daljine, ništa nas ne može razdvojiti. Ništa, nikakve razdaljine, nikakve godine ne mogu biti veće od udaljenosti koja je već među nama, udaljenosti naših polova, razlike naših bića, naših umova; ta provalija, taj bezdan koji premošćujemo jednim pogledom, jednim dodirom, jednom riječi, najlakša stvar na svijetu.
Koliko je samo daleko Ona sada, dok spava…. Koliko je samo daleko, uvijek daleko.

Ali On se vraća, vraća se, vraća...
Za Nju kao i za Njega nije bilo cilja. Postojao je proces: proces je bio sve.
Možemo ići u pravcu koji obećava ili u pogrešnom pravcu, ali pri polasku uopšte ne očekuejmo da ćemo se bilo gdje zaustaviti. Sve odgovornosti, sve vezanosti shvaćene na ovaj način postale su suštinske i trajne. Tako je i Njegova vezanost za Nju, njihova uzajamna veza, ostala u punoj mjeri živa tokom mnogogodišnje razdvojenosti. Oni su oboje patili zbog nje, i to silno patili, ali nijedno nije pomislilo da umakne patnji tako što će poreći tu povezanost.
U prvih nekoliko godina Njegovo raspoloženje naglo se mijenjalo iz ushićenja u brižnost i obrnuto…Ona je imala nastupe uzrujanosti. Oboje su bili preosjetljivi i neiskusni. No, napetost nije potrajala, budući da su se ubrzo privikli jedno na drugo. Prisnosti poslije duge samoće, naglost radosti nanovo bi uzdrmali Njegovu i Njenu postojanost.

Ali On se vraća, vraća se, vraća...
I njemu je bilo jasno da su sve one uboge godine koje je prethodno proveo u onom gradu bile dio njegove tadašnje silne sreće zato što su vodile ka njoj, pripravile ga za Nju. Sve što mu se ranije događalo bilo je dio onoga što mu se trebalo dogoditi.
Ona nije razabirala te mračne spletove posljedica/uzroka/posljedica. Ona je vrijeme naivno vidjela kao put što se pruža ispred. Naprosto, ideš njime i već negdje stigneš. Ako imaš sreće, onda je mjesto gdje stižeš vrijedno stizanja.
Osvrnuvši se na poslednje godine, On ih je vidio ne kao straćene već kao dio zdanja koje su On i Ona podizali svojim životima. Kada se radi sa vremenom, a ne protiv njega, onda ono ne može biti straćeno. Računa se čak i bol.

Ispunjenje je, funkcija vremena. Traganje za raznovrsnošću se okončava na istom mjestu. Ono ima kraj. Stiže do kraja i mora da krene iz početka. To nije putovanje i povratak, već zatvoreni krug, zaključana soba, ćelija.
Izvan zaključane sobe pružaju se prostranstva vremena na kojima duh može, uz sreću i hrabrost, da sazda krhke, provizorne, nevjerovatne puteve i gradove vjernosti: prostranstva na kojima ne obitavaju ljudska bića. Odanost, koja potvrđuje prošlosti i budućnosti, spajajući vrijeme u cjelinu, jeste korjen ljudske snage i nije nikako dobro završiti bez nje.
Kada bi On uzeo tu metaforu i pretočio je u svoje riječi, objasnio bi joj da osim što prošlost i budućnost tvore dio sadašnjosti kroz sjećanja i namjere, nema, ljudskim aršinima mjereno, nikakvog puta, nikakvog mjesta gdje bi se stiglo, a Ona bi klimnula prije no što bi On stigao i do polovine. "Tačno", rekla bi. "Upravo sam to radila poslednjih godina. Nije u pitanju isključivo sreća. Samo djelimično."

I zaspali bi jedno drugom u naručju te noći, mnogih noći…

Luna Park

Niz ulicu
U rano jutro
Silazim

Mrzim razlog tvoga odlaska
Stvari kojih se ne sjećam
I trudim se da ne mislim

Pravi razlog moga ostanka
Zaboravljen kraj puta mrtav leži
Tebe nema na starom mjestu

Kad sunce izgori

Gasi se savršen dan
Nebo je progutalo ptice
Kroz njene prozore prizori
Moderno predvečerje

Ona traži nož za hljeb
Mlada je, bjesna je
Poljski cvijet u njenoj kosi
Ona urla, urla, urla!

Svaki dan – mogućnost smrti
Mlado meso – hrana zemlji
Ovu noć kad sunce izgori
Ostaviće sve što voli

Pada noć, otvara prozor
Vjetar nosi prašinu sa stola
Poslednje misli napuštaju glavu
Ona urla, urla, urla!

Venecija

Mrtav se umoran dovučem kuči
Poljubim ženu, pokrijem djecu
Još večeras mogu mirno da spavam
A od sutra ću kopati leševe

Život je velik, snovi još veći
Djeca mala, primanja još manja
Sedam godina preteškog braka
Ja moraću kopati leševe

Noću osluškujem kako žena sanja
Medeni mjesec u Veneciji

Vrlo kratka pjesma

Ne!

download

Slika tvoga povratka

Veliko vilončelo
Duga, siva, pusta ulica
Vjetar gudalo
Srebrni kovitlac lišća

Jutarnja zvonjava telefona!

Sjever

Dani su dugi u njegovoj sobi
Smeta mu nered, gubi se u njemu
Predivan pogled u dvorište ima
Tu se igraju djeca

On pije suze, jede prašinu
Odaje počast heroju sa zida
Odlazi nekud, vraća se kući
Nedelja popodne

Snijeg ove zime
I prvi stih
Dani su tihi
I čovjek tih

Pred zoru nešto uvijek prelije čašu
Novo jutro, novi pritisak sunca
Mijenja crno lice, pokrete, govor
Otkucava sat

Crne su želje tu na dohvat ruke
Spušta tijelo u kamenu dubinu
U ogledalu hladnom ničega nema
Obloge od znoja

Posmrtni ostatak
Daje ti na dar
Dugo se sjećaj
I čuvaj ga

Koje su boje njegove oči
Kako da zna onaj bez vida
Za koga kuca njegovo srce
Kako da zna ona bez srca

Položi mu ruku na rane bože
Dok pljuje po tebi, dok mrzi sebe
Uzalud luta iz noći u noć
Nikad neće naći cvijeće koje sija

Prvi sunčev zrak
Tog jutra