Biti cjelina znači biti dio. Pravo putovanje je povratak.

Došli smo jedno drugom, sa velike udaljenosti. Uvijek smo to činili. Sa velike udaljenosti. Preko godina. Preko bezdana slučaja. Samo stoga što nam sve dolazi sa tolike daljine, ništa nas ne može razdvojiti. Ništa, nikakve razdaljine, nikakve godine ne mogu biti veće od udaljenosti koja je već među nama, udaljenosti naših polova, razlike naših bića, naših umova; ta provalija, taj bezdan koji premošćujemo jednim pogledom, jednim dodirom, jednom riječi, najlakša stvar na svijetu.
Koliko je samo daleko Ona sada, dok spava…. Koliko je samo daleko, uvijek daleko.

Ali On se vraća, vraća se, vraća...
Za Nju kao i za Njega nije bilo cilja. Postojao je proces: proces je bio sve.
Možemo ići u pravcu koji obećava ili u pogrešnom pravcu, ali pri polasku uopšte ne očekuejmo da ćemo se bilo gdje zaustaviti. Sve odgovornosti, sve vezanosti shvaćene na ovaj način postale su suštinske i trajne. Tako je i Njegova vezanost za Nju, njihova uzajamna veza, ostala u punoj mjeri živa tokom mnogogodišnje razdvojenosti. Oni su oboje patili zbog nje, i to silno patili, ali nijedno nije pomislilo da umakne patnji tako što će poreći tu povezanost.
U prvih nekoliko godina Njegovo raspoloženje naglo se mijenjalo iz ushićenja u brižnost i obrnuto…Ona je imala nastupe uzrujanosti. Oboje su bili preosjetljivi i neiskusni. No, napetost nije potrajala, budući da su se ubrzo privikli jedno na drugo. Prisnosti poslije duge samoće, naglost radosti nanovo bi uzdrmali Njegovu i Njenu postojanost.

Ali On se vraća, vraća se, vraća...
I njemu je bilo jasno da su sve one uboge godine koje je prethodno proveo u onom gradu bile dio njegove tadašnje silne sreće zato što su vodile ka njoj, pripravile ga za Nju. Sve što mu se ranije događalo bilo je dio onoga što mu se trebalo dogoditi.
Ona nije razabirala te mračne spletove posljedica/uzroka/posljedica. Ona je vrijeme naivno vidjela kao put što se pruža ispred. Naprosto, ideš njime i već negdje stigneš. Ako imaš sreće, onda je mjesto gdje stižeš vrijedno stizanja.
Osvrnuvši se na poslednje godine, On ih je vidio ne kao straćene već kao dio zdanja koje su On i Ona podizali svojim životima. Kada se radi sa vremenom, a ne protiv njega, onda ono ne može biti straćeno. Računa se čak i bol.

Ispunjenje je, funkcija vremena. Traganje za raznovrsnošću se okončava na istom mjestu. Ono ima kraj. Stiže do kraja i mora da krene iz početka. To nije putovanje i povratak, već zatvoreni krug, zaključana soba, ćelija.
Izvan zaključane sobe pružaju se prostranstva vremena na kojima duh može, uz sreću i hrabrost, da sazda krhke, provizorne, nevjerovatne puteve i gradove vjernosti: prostranstva na kojima ne obitavaju ljudska bića. Odanost, koja potvrđuje prošlosti i budućnosti, spajajući vrijeme u cjelinu, jeste korjen ljudske snage i nije nikako dobro završiti bez nje.
Kada bi On uzeo tu metaforu i pretočio je u svoje riječi, objasnio bi joj da osim što prošlost i budućnost tvore dio sadašnjosti kroz sjećanja i namjere, nema, ljudskim aršinima mjereno, nikakvog puta, nikakvog mjesta gdje bi se stiglo, a Ona bi klimnula prije no što bi On stigao i do polovine. "Tačno", rekla bi. "Upravo sam to radila poslednjih godina. Nije u pitanju isključivo sreća. Samo djelimično."

I zaspali bi jedno drugom u naručju te noći, mnogih noći…

Luna Park

Niz ulicu
U rano jutro
Silazim

Mrzim razlog tvoga odlaska
Stvari kojih se ne sjećam
I trudim se da ne mislim

Pravi razlog moga ostanka
Zaboravljen kraj puta mrtav leži
Tebe nema na starom mjestu

Kad sunce izgori

Gasi se savršen dan
Nebo je progutalo ptice
Kroz njene prozore prizori
Moderno predvečerje

Ona traži nož za hljeb
Mlada je, bjesna je
Poljski cvijet u njenoj kosi
Ona urla, urla, urla!

Svaki dan – mogućnost smrti
Mlado meso – hrana zemlji
Ovu noć kad sunce izgori
Ostaviće sve što voli

Pada noć, otvara prozor
Vjetar nosi prašinu sa stola
Poslednje misli napuštaju glavu
Ona urla, urla, urla!

Venecija

Mrtav se umoran dovučem kuči
Poljubim ženu, pokrijem djecu
Još večeras mogu mirno da spavam
A od sutra ću kopati leševe

Život je velik, snovi još veći
Djeca mala, primanja još manja
Sedam godina preteškog braka
Ja moraću kopati leševe

Noću osluškujem kako žena sanja
Medeni mjesec u Veneciji

Vrlo kratka pjesma

Ne!

download

Slika tvoga povratka

Veliko vilončelo
Duga, siva, pusta ulica
Vjetar gudalo
Srebrni kovitlac lišća

Jutarnja zvonjava telefona!

Sjever

Dani su dugi u njegovoj sobi
Smeta mu nered, gubi se u njemu
Predivan pogled u dvorište ima
Tu se igraju djeca

On pije suze, jede prašinu
Odaje počast heroju sa zida
Odlazi nekud, vraća se kući
Nedelja popodne

Snijeg ove zime
I prvi stih
Dani su tihi
I čovjek tih

Pred zoru nešto uvijek prelije čašu
Novo jutro, novi pritisak sunca
Mijenja crno lice, pokrete, govor
Otkucava sat

Crne su želje tu na dohvat ruke
Spušta tijelo u kamenu dubinu
U ogledalu hladnom ničega nema
Obloge od znoja

Posmrtni ostatak
Daje ti na dar
Dugo se sjećaj
I čuvaj ga

Koje su boje njegove oči
Kako da zna onaj bez vida
Za koga kuca njegovo srce
Kako da zna ona bez srca

Položi mu ruku na rane bože
Dok pljuje po tebi, dok mrzi sebe
Uzalud luta iz noći u noć
Nikad neće naći cvijeće koje sija

Prvi sunčev zrak
Tog jutra