Biti cjelina znači biti dio. Pravo putovanje je povratak.

Došli smo jedno drugom, sa velike udaljenosti. Uvijek smo to činili. Sa velike udaljenosti. Preko godina. Preko bezdana slučaja. Samo stoga što nam sve dolazi sa tolike daljine, ništa nas ne može razdvojiti. Ništa, nikakve razdaljine, nikakve godine ne mogu biti veće od udaljenosti koja je već među nama, udaljenosti naših polova, razlike naših bića, naših umova; ta provalija, taj bezdan koji premošćujemo jednim pogledom, jednim dodirom, jednom riječi, najlakša stvar na svijetu.
Koliko je samo daleko Ona sada, dok spava…. Koliko je samo daleko, uvijek daleko.

Ali On se vraća, vraća se, vraća...
Za Nju kao i za Njega nije bilo cilja. Postojao je proces: proces je bio sve.
Možemo ići u pravcu koji obećava ili u pogrešnom pravcu, ali pri polasku uopšte ne očekuejmo da ćemo se bilo gdje zaustaviti. Sve odgovornosti, sve vezanosti shvaćene na ovaj način postale su suštinske i trajne. Tako je i Njegova vezanost za Nju, njihova uzajamna veza, ostala u punoj mjeri živa tokom mnogogodišnje razdvojenosti. Oni su oboje patili zbog nje, i to silno patili, ali nijedno nije pomislilo da umakne patnji tako što će poreći tu povezanost.
U prvih nekoliko godina Njegovo raspoloženje naglo se mijenjalo iz ushićenja u brižnost i obrnuto…Ona je imala nastupe uzrujanosti. Oboje su bili preosjetljivi i neiskusni. No, napetost nije potrajala, budući da su se ubrzo privikli jedno na drugo. Prisnosti poslije duge samoće, naglost radosti nanovo bi uzdrmali Njegovu i Njenu postojanost.

Ali On se vraća, vraća se, vraća...
I njemu je bilo jasno da su sve one uboge godine koje je prethodno proveo u onom gradu bile dio njegove tadašnje silne sreće zato što su vodile ka njoj, pripravile ga za Nju. Sve što mu se ranije događalo bilo je dio onoga što mu se trebalo dogoditi.
Ona nije razabirala te mračne spletove posljedica/uzroka/posljedica. Ona je vrijeme naivno vidjela kao put što se pruža ispred. Naprosto, ideš njime i već negdje stigneš. Ako imaš sreće, onda je mjesto gdje stižeš vrijedno stizanja.
Osvrnuvši se na poslednje godine, On ih je vidio ne kao straćene već kao dio zdanja koje su On i Ona podizali svojim životima. Kada se radi sa vremenom, a ne protiv njega, onda ono ne može biti straćeno. Računa se čak i bol.

Ispunjenje je, funkcija vremena. Traganje za raznovrsnošću se okončava na istom mjestu. Ono ima kraj. Stiže do kraja i mora da krene iz početka. To nije putovanje i povratak, već zatvoreni krug, zaključana soba, ćelija.
Izvan zaključane sobe pružaju se prostranstva vremena na kojima duh može, uz sreću i hrabrost, da sazda krhke, provizorne, nevjerovatne puteve i gradove vjernosti: prostranstva na kojima ne obitavaju ljudska bića. Odanost, koja potvrđuje prošlosti i budućnosti, spajajući vrijeme u cjelinu, jeste korjen ljudske snage i nije nikako dobro završiti bez nje.
Kada bi On uzeo tu metaforu i pretočio je u svoje riječi, objasnio bi joj da osim što prošlost i budućnost tvore dio sadašnjosti kroz sjećanja i namjere, nema, ljudskim aršinima mjereno, nikakvog puta, nikakvog mjesta gdje bi se stiglo, a Ona bi klimnula prije no što bi On stigao i do polovine. "Tačno", rekla bi. "Upravo sam to radila poslednjih godina. Nije u pitanju isključivo sreća. Samo djelimično."

I zaspali bi jedno drugom u naručju te noći, mnogih noći…