ENANTIODROMOS

I sad kad se vratis u one dane
jasno se sjecas freski od vlage
u prvoj klupi treceg reda
njene su oci gubile boju

Tesko nebo cvili nad gradom
kroz prozor hladan posmatras ljude
sami za stolom ti i tvoj umor
i tvoje ruke od koze i kostiju

Moje ti
u tvoje je
nase vi
u vase mi

I sad kad se vratis u one dane
osjecas vatre, grobovi gore
u trecoj klupi prvog reda
tvoje je srce gubilo boju

Svaki je udar zvona u noci
molitva koja tone u vodu
krvavo gvozdje u pamucnom gnijezdu
crna se magla uvlaci u grad

Moje ti
u tvoje ja
nase vi
u vase mi

Vuku se dani, lome se godine
korakom parnim kolone odlaze
ti cutis i dugo gledas za njima...

Veliki pucanj za veliki kraj

Prvog aprila isključuju grijanje

Krevet dodiruje prozor.
Drhtaju prepone.
Gužvanje kože na kuku.

More zapljuskuje dvorište.
Znoj probija.
Tako daleko i toliko dugo.

Prvog aprila isključuju grijanje.
To je sve što čujem.
To je sve što osjećam.

Ako ne možeš izbjeći silovanje...

Šta radiš kad gledaš
kako ona ludi?
Najprije suze,
zatim ćutanje.
Ništa dobro.
Briga nad simptomima,
samo pogoršava stvar.

Psihijatri su lažovi.
Pamtis luk njenog stopala dok naliježe na pod.
Ona korača dalje
i dalje…

Jutrenje, dani, večernja tišina.
Nasmrt gladan
brojiš kocke šecera.
Nesto kao pad.
Kao sve što je još ostalo da se učini.

Porodičar

To je normalna dreka,
običnog užasa
Uvijek dodje poslije nekog vremena,
Dođe jedna osoba i otvori ti prozor.

Mnogo je života stisnuto,
u njenom skloništu
Trgovacki putnik i stanar na ormaru.
Biras rijeci jer nisi u svojoj kancelariji.

Zar ispod tvog kreveta?

Ni tamo ni tu

Miriše na vatru i vrijeme.
Zatvara oči da bi slušala.
Prvi grijeh ne postoji.
Večera odsutna duhom
i penje se na spavanje.

Ja za nju nisam tu.

Ako ste slobodni jedne večeri, ponedeljkom, srijedom ili petkom?

Možeš se žaliti:
na kišu,
na vrućinu,
na vrijeme koje prolazi,
na hladnoću,
na udaljenost…

Mišići se trzaju o kosti,
labavi i pokidani.

Pucaću ti u stomak.

Sve i jedni tokovi

Staklasta kiša u malim gradovima.
Osjećas je na licu,
na ljudima u hodu.
Pada na more.
Pada i pada.

Staklasta kiša u malim gradovima.
Lije na težak namještaj,
na ormar sa knjigama,
na stakleni sto.
Mahovina u sobi.

Pred očima iskrsavaju rijeke.
Dišeš vodu.
Vičeš u bunar.
Živiš pod vodom.
Dodir je sve

Komad filma

Razgovjetan miris,
alkohola i parfema.
Bila je zbunjena,
i bilo joj je muka.

Krečenje plana.
Izborna godina.
Ritam ljubavnika.
Čaša mrtvog supruga.

Dijete je kod sestre.
Krici su sve uporniji.
Mrlja na stisnutoj šaci.
Kratka posveta.

Došla je da sve učini,
nepovratnim.
Da te sama od sebe,
uvijek nešto košta.

drven

treba mi prostora
vremena na pretek
dosadjuje mi
prvo pod rukom
razbijam od zid

treba mi prostora
vrijeme se muči
teško visim
nišu se stopala
bojim se
u plavo
postajem providan

van upotrebe

vozovi smrde do pakla
u nekom od njih ja
smrdim na ljudskost
negdje u meni miriše na kraj

Klizav

Đubre, prašina, psi, muve.
Soba mu se zaljulja
i smrači pred očima.
On škripnu zubima,
glas razgovora s tišinom.

Neizbježno se vraćalo,
svakodnevno stanje.
Crveni miris u noćnom vazduhu
i neujednačeno disanje,
drugi put u dva minuta.


Spusti šolju na pod
pored kreveta,
okrene se na bok
sjećanja na ljubomoru,
rugobu i poniženja.

Poziv sjaja,
upadljiv mir.

Nalaz

Podnosim dejstva:
olova,
sode,
katrana,
smole,
hlora,
ponuđene čaše
i objektivnog vremena.

Zviždim u hodniku.

Sa mjehurićem mlijeka u uglu usta
i rizikom da se sutradan ujutru -
ne probudim na vrijeme.

Sliveni

Dugi žuti radni stolovi.
Standardni ljudi, standardne žene,
jednake smjene.
Punom parom,
i pod savjesnom normom.

Uporan ritam,
jecanja himne.
Čekaju na baterijama, beznadežno sami.
Snažni i bolni.
Kašnjenje vozova u slobodna vremena.

Prosto, ne vjerujem

Zimom odvraćena zima.
Na sintetička pluća,
dah i mraz.
Sterilna posteljina,
bolest spavanja.
Bolna zadovoljstva,
vakuumirana soba.
Starci se pare.
U tvojim godinama...

Nisu stvarno. Nisu još.

Novu robu u novu sobu
sastavi u jedno.

Izlazi iz sobe!
Ulazim.
Odvratan, nemoralan, izmetan…

Smatraj se za meso,
i trudiću se da pokvarim stvari.

Prisustvo raste,
u tišini,
I moj pogled
na brojač obrtaja.

Kriva vrućina

U crvenoj tami
mjesto za skrivanje.
Čini me i opasnim
zasjeda, kao i okršaj,
kratak ali žestok.
Možda bezopasan,
ali zabrinjavajuće čudan.

Očigledno namještena.
Izvrsna djevojka.
Divna,
vrlo pneumatična,
iz skladišta organa,
u snagu mi,
u glad.

U bijele noći ipak dođi,
čulo me tobom boli.

Dalje useljavanje

Mala kiselina, vrlo, vrlo daleka.
Zatvorio si oči i uporno stao.
Prorez je naglo raširila.
Čula ti govore drugačije,
ali ona se varaju.

Bez obzira na to šta je radila.
Bez obzira na to šta,
pred kim.
A možda je i znala. Takva je bila.
A možda je i znala. Takva je bila.

Useljava noc.
Noc.
Voda na slobodi.

Ne uživa u strpljenju,
samo ti suzbija paniku.
A od pritiska svijetla,
tvoj priličan pokret.
Oni vise neće morati,
da izlaze napolje.

Bez obzira na to šta je radila.
Bez obzira na to šta,
pred kim.
A možda je i znala. Takva je bila.
A možda je i znala. Takva je bila.

Useljava noc,
Noc.
Voda na slobodi.

Na posljednjem krevetu,
u drugom nizu,
do samog zida,
bez papira,
probušen, potpuno izduvan...
mlaz po mlaz...

Dnevna

Dnevne vijesti,
reportaže,
humor,
vaspitne poruke,
stolovi za igre,
televizijski ekran,
i njeni meki tepisi.
Samo meki tepisi postaju strani.

Drži sporu smrt pod ključem,
njena dnevna soba.

siva zona

u sivoj zoni jutra su hladna
teškom vodom umivam lice

k'o majmuni sa tv ekrana
u sjenci mašina ljudi trijebe uši

bolest hara, djeca su gladna
očevi piju, majke plaču

stubovi dima poruke šalju
dobrodošli u sivu zonu

siva zona
život moj

?

izvrćeš džepove
pretresaš po licima
mravi u nogama
mozak na kukama
tragovi nasilja
nad sobom i drugima
kartonska skloništa
upišana postelja

sve i da je život igra
moja glava nije lopta

rame uz rame
u tvojim mislima
trudna laž
i krvava istina

"I've Always Love You" EKV

Ti spavaš na leđima mazge
Rednik bleska u moru peska
I kamen kvrca pod kopitom
Grlo je suvo i sunce svrdla
Ti visiš u mraku
I vetar ti mrsi krvlju ulepljenu kosu
Prometej čuči na ramenu
I kljuje plave beonjače
Sediš u sobi i slušaš zvuk iz kupatila
Gde tvoj otac pere kvrgave ogromne ruke
I frkće na vodu
Što mu pljuska lice
Gledaš u oči žene
Koja vrišti pod tobom
U šumi u oblaku pare
Koja šišti iz vašeg daha
Stenješ od uboda stotine malih igala
Što štipaju napuklu kičmu
Pod teretom vreće sa mirisom kafe i soli
Trgaš zubima vruće meso
Vrištiš u pijanom strahu
Od smrti
Od noža
Od svetla
Od mraka
Od sreće
Od bola
Od sebe
Kraj sebe

I've always love you...

Ti? Tvoje...

"Sunce, blistavi jutarnji sjaj, pravo u oči, nemilosrdno. Sinoć je zaboravila da navuče žaluzine. Okrenula je leđa suncu, ali na desnom boku nije joj bilo udobno. Ne vrijedi. Dan. Dvaput je uzdahnula, ustala, prebacila noge preko ivice postelje i sjela, pogrbljena, u spavaćici, zagledana u sopstvene noge.
Nožni prsti, sabijeni čitavim životom jeftinih cipela, bili su gotovo četvrtasti na mjestima gdje su se dodirivali, štrčeći u izbočinama; nokti su bili bezbojni i bezoblični. Između kostiju nožnog zgloba, nalik čvorovima, pružale su se fine, suve bore. Kratko, malo zaravnjenje u osnovi prstiju zadržao je glatkoću, ali koža je bila boje blata, a prepletene vene isprugale su zglavak. Odvratno. Tužno, bijedno. Zlo. Jadno. Oprobavala je sve te riječi i svaka je pristajala, poput ogavnih šeširića. Ogavno: da, i to. Gledati sebe i zaključiti kako je prizor ogavan, to ti je posao i po! Ali opet, kada nije bila ogavna, da li je tako sjedila i gledala se? Ne mnogo! Valjano telo nije predmet, nije dodatak, nije vlasništvo kome se možeš diviti, to si, naprosto, ti, ti lično. Tek kada to više nisi ti, već nešto tvoje, stvar posjedovana, da li brineš o njemu... Da li je u dobrom stanju? Hoće li moći da posluži? Hoće li potrajati?"

Mačije oči

htio sam da nacrtam nečije oči
umjesto mojih budne da budu
htio sam da nacrtam nečije oči
da gledam u njih da ne budem sam

vraćam se kući
u neko čudno vrijeme
otrov u ruci
iskra u pepelu
gulim dlanove
skidam te sa kože
sat mi kida živce
ja mu kidam kazaljke

vraćam se kući
u neko čudno vrijeme
previše je toplo
polako se sve kvari

htio sam da nacrtam nečije oči
umjesto mojih budne da budu
htio sam da nacrtam nečije oči
da gledam u njih da ne budem sam

PJESMA SLOBODE

Željan tišine
Godinama sanjam
Rodnu grudu
Zagrljaj tvoj

Iz preklanog vrata
Pjesma slobode
Postiđen ćuti
Prevareni bog

Primirje
Primirje braćo
Primirje
Položite suze

Primirje
Primirje braćo
Kuga je u vazduhu
Vodje gore

TREĆA SREĆA

Knjiga utisaka
Ostala je prazna
Noge ispod stola
Noć je kratka

Skriveno srce
Otvorena duša
Galama iza ugla
Balada od trnja

Jednog dana on će doći
Hladnog lica, vrelog daha
Ogledalo sa desne strane
Osmjehom će da se sjaji

Čovjek i mašina

Ne želim
Nova #2
Bila je 8 minuta sama

ne zelim

vrtim se, ne spavam.
prepadnem se. otvorim oci.
posegnem.
uhvatim se za ruku.
drze se ruke tvoje.
srce mi se steze
sanjam. boli me.
udji mi u san. (probudi me)

probudi me.

ziv sam. smrtno sam ozbiljan.
htio bih da se sakrijem.
ne ide. uvijek me pronadjes.
uvijek se pronadjem.
u tebi.
grom i pakao.
u meni.

Nacrt razgovora

On: Dotle sam dotjerao dakle.
Ona: Dotle sam dotjerala ja.
On: Dotle sam dotjerao tebe.
Ona: To je istina.

uf

ne volim dnevne migracije, ljude koji mi zvone na vrata, izmedju 2 i 5, prodaju mi korisne stvari sa kojima ne znam sta ću, ometaju me u gledanju dosadnog tv programa, posmatranju do pola prazne čaše piva, soka, vode, čega već ima(m). ne volim ra(d)na ustajanja, ustajanja uopšte, ra(d)na lijeganja, lijeganja sam, lijeganja uopšte. prekinute misli... kao ovu/ove sad. ne volim. u ormaru imam mali tenk, ne bih volio da je veći. ipak ponekad...

Automobili

Više volim kad mi dolaze u susret
nego kad mi dolaze s ledja

U ovom gradu strašno su brzi
u ovom gradu mnogo ih ima

Pogledam desno, pogledam lijevo
pogledam gore, pogledam dole

Crveno, žuto, zeleno, crno
u kasnoj noći ulice gore

Automobili nisu ljudi

(Zaboravi na sličnosti)

U ime Oca
i Sina
i Svetog
Automobila

Vodja sindikata

Pravila su jasna
rigorozna kazna
norma za konja
mizerna plata.

Namještam osmjeh, krijem misli
popravljam masno radno odjelo
želim da budem najljepši danas
video nadzor vidi sve.

Zvuk sirene para mi uši
radnička kiša utorkom u dva.

Kući me čeka deseta rata
telefon, voda, smeće i struja
posan ručak, krdža od duvana
dnevnik u sedam, dnevnik u pola osam.

Vodja sindikata
ja sam vodja sindikata.

Glava mi pada, umor mi sklapa oči
liježem u krevet hladan k'o grob
tad glasno bih gazdi da opsujem majku
al' video nadzor vidi sve.

Pravilo 80-20

Oko 80% karakteristika populacije iskazuje se na 20% članova.
(Mnogim situacijama dominira relativno mali broj uticajnih faktora)

Samo to...

Dječak je otišao u postelju blatnjavih nogu i usnio san.

Kada izađem

Još jedanput sam iz punih grudi viknuo u svijet. Onda su mi začepili usta, stavili okove na ruke i noge, zavezali oči maramom. Nekoliko puta su me kotrljali tamo-amo, postavljali u sjedeći položaj, pa opet polagali na zemlju, i to po nekoliko puta, vukli me trzajući za noge, da sam se propinjao od bola, ostavljali da nekoliko trenutaka mirno ležim, ali potom ubadali duboko nečim oštrim, iznenadno ovde i onde, kako im se prohtjelo.

Uvod u kraj

Sa 27 godina zovem se Maja,
Stigla sam na kraj svijeta i ne mogu nazad,
Zelim da umrem,
Zovem se Maja.

Ah?!

Budući da blistava budućnost neumitno postaje sadašnjost, koja i nije toliko blistava kao kad je bila budućnost, imamo i MySpace stranicu.

Junkie Maja

Na plamenu

Na plamenu.
Kašikom.
Koljem se!
Brzo živim sporu smrt.