Ti? Tvoje...

"Sunce, blistavi jutarnji sjaj, pravo u oči, nemilosrdno. Sinoć je zaboravila da navuče žaluzine. Okrenula je leđa suncu, ali na desnom boku nije joj bilo udobno. Ne vrijedi. Dan. Dvaput je uzdahnula, ustala, prebacila noge preko ivice postelje i sjela, pogrbljena, u spavaćici, zagledana u sopstvene noge.
Nožni prsti, sabijeni čitavim životom jeftinih cipela, bili su gotovo četvrtasti na mjestima gdje su se dodirivali, štrčeći u izbočinama; nokti su bili bezbojni i bezoblični. Između kostiju nožnog zgloba, nalik čvorovima, pružale su se fine, suve bore. Kratko, malo zaravnjenje u osnovi prstiju zadržao je glatkoću, ali koža je bila boje blata, a prepletene vene isprugale su zglavak. Odvratno. Tužno, bijedno. Zlo. Jadno. Oprobavala je sve te riječi i svaka je pristajala, poput ogavnih šeširića. Ogavno: da, i to. Gledati sebe i zaključiti kako je prizor ogavan, to ti je posao i po! Ali opet, kada nije bila ogavna, da li je tako sjedila i gledala se? Ne mnogo! Valjano telo nije predmet, nije dodatak, nije vlasništvo kome se možeš diviti, to si, naprosto, ti, ti lično. Tek kada to više nisi ti, već nešto tvoje, stvar posjedovana, da li brineš o njemu... Da li je u dobrom stanju? Hoće li moći da posluži? Hoće li potrajati?"