Franz Kafka. Nesanica (2)

Prije nego što ću zaspati.
Izgleda tako strašno biti neženja, kao star čovjek uz tegobno čuvanje dostojanstva moliti za prijem kad zaželiš da veče provedeš među ljudima, jelo u jednoj ruci nositi kući, nikoga ne moći očekivati mirno, pouzdano i lijeno, samo sa naporom ili ljutnjom biti kadar da nekom nešto pokloniš, pred kućnom kapijom se opraštati, nikada ne moći sa svojom ženom hitati uza stepenice, biti bolestan i utjehu primati samo od pogleda što se pruža sa tvog prozora ukoliko si sposoban da se pridigneš, u sobi imati samo pobočna vrata što vode u tuđe stanove.
Sve je to istina, samo što čovjek pri tom čini grešku da buduće patnje toliko razastre pred sobom da je pogled prinuđen da se vine daleko pred njih i ne vraća se više, dok ćeš u stvarnosti, i danas i kasnije, sam stajati tu, s tijelom i stvarnom glavom, pa dakle i čelom da bi lupao šakom o njega.